Mi žene iz Sandžaka volimo bajkovite i mitske priče. Zato objavljujemo  priču književnika Hode Katala, jer otkriva još jednu supstancu od koje je Sandžaklijka napravljena

Autor: Hodo Katal

Nasred pristranka livade obrasle visokom travom stoji jedan javor.Tu je stotinu godina. Niko ne pamti drugačije taj predeo. Izrastao je u kršu. Štrči sam kao da je bačen odnekud rukom nekog diva i ostao u tom kamenjaru okruženom zelenilom. Krš pod krošnjom javora ljudi su dozidavali krčeći livadu. Javor, kao izgubljen div, čeka sudnji dan. Tu na ivici tog krša čitavog ljeta sedi jedan starac, držeći lulu duvana u ustima i pušku naslonjenu na deblo javorovo. Starac neprestano zuri u malu špilju pri dnu stijene, zavija duhan iz kese, sije pikavce naokolo, pljucka i izvija dim u pravcu krošnje javorove. I tako danima, svakoga ljeta.

Starčevo lice je prilično suhunjavo, obraslo u dugu bijelu bradu. Iako izbrazdano od godina, ono nečim zrači i sa njega se nikako ne može pročitati briga. Bijela brada i bore na licu, jedini su svjedoci godina, kao mahovina na kamenu, kao opora kora na javoru ispod koga sjedi godinama, na istom mjestu, u istom položaju, i čeka. Mada sam bio dijete, ipak sam mislio da je ovaj starac ovakav od uvijek i da će takav ostati do kraja svijeta. I dok je on sjedio tu, sa lulom u ustima i puškom u rukama, starica, njegova žena, povijena od godina, bledunjava u licu, koje je ličilo na strnjište, svakoga dana mu je donosila po testiju vode sa izvora i hranu u smotuljku šarene mahrame. Sve to bi spustila ispred starca, a onda se saginjala, kupila ispuške po travi, gunđajući nešto za sebe. I kad bi završila, rekla bi:

– Eh, taj tvoj duhan, najzad ćeš nam i kuću zapaliti. Gdje god sedneš – upisiš. Stigao
si i ovdje, u ovu ljepotu da uneseš nered. Vidi šta si napravio?

Pokaza rukom na pregršt ispušaka.

Starac ništa ne reče. Proguta zalogaj hljeba, odmeri staricu pogledom, stavi ostatak hrane u kecelju, obrisa ruke travom i nastavi da gleda prema špilji.

Starica je, pošto je bacila smeće u vreću, zadjenula ruke za pojas i stajala radoznalo sa strane. Gledala je čas starčevo lice čas špilju. Starca malo začudi njena radoznalost, pogleda njeno zabrinuto lice, ispusti dah kroz bijelu dugu bradu, povuče dim iz lule i nastavi dalje da zuri u istu tačku.

– A šta gledaš? – upita starica.

– Špilju. – odgovori starac.

– A šta ima u špilji? – ponovi starica.

Starac ponovo ispusti gust dim iz lule. Oblačak dima prekri njegovu sijedu bradu, pa
polako u kolutovima nesta u krošnji javora.

– Onamo, onamo u špilji živi zmija. Smug. – reče starac i nastavi dalje da gleda u
istom pravcu.

Starica pokupi sudove, malo ljuta, i što je brže mogla nestade preko plota.

– Ovaj mator je pošandrcao. – promrmlja za sebe.

Starac ostade sam zavaljen u travi. Oko pasa mu se malo razmotao pojas od svile,
a svetloplave čakšire jedva su se nazirale iz duboke zelene trave.

I danima tako. Starac je čekao, čekao, a starica gunđala.

Jednoga dana starac se nije vratio kući sa livade, kao obično s prvim mrakom. Svi su ga tražili. Čitavo selo. Razne su priče pričali o tom događaju. Jedni su rekli da je nestao kao sjenka, drugi kao privid, a treći su uginjali ramenima. Jedan od probisvijeta, koji se vratio u selo posle mnogo godina lutanja svijetom u potrazi za zlatom, ispričao je priču o zmiji koja može da proguta čovjeka. Seljani su sumnjali da postoji takva zmija, ali su ipak odmahivali glavom. Jedino, u šta su bili sigurni, da se to nije dogodilo, jeste lula i puška. Ni njih nisu našli ispod javora. To im je ulivalo nadu da je starac otišao negdje i da je živ.

Mnogo godina kasnije, kada su izblijedele priče o starcu i zmiji, i kada to više niko nije spominjao, jednoga vrelog dana, mjeseca jula, njegov sin je kosio livadu. I baš na onom mjestu gdje je starac sedeo čekajući zmiju, nešto mu se smotalo oko kose. Kad se trgnuo, preplašen, ugledao je ogromnu zmiju u obliku arapskog slova mim. Zamahnuo je kosom i prepolovio je zmiju. Da li je vrisnuo on ili zmija, niko nije znao. Seljani su brzo dotrčali. Na livadi, među debelim otkosjem, našli su prepolovljenu zmiju, koja je još vrtjela repom kao da je živa. Kosač je ležao pored nje, onesviješćen.

Kada je došao k sebi, kosač je izgovorio kratko: “Otac! Zmija!“ Svi su tada pomislili da se starac pretvorio u zmiju koja je ležala u otkosju. Bili su začuđeni i uplašeni.
Tog dana, dok je sunce zalazilo, starica je umrla.

Poslije dužeg vremena oporavka, jednoga jutra, kosač je krenuo uz planinu da traži oca. Hodao je uz potok uskom stazom, probijajući se ispod vrbaka, a ja sam ga jedva nagovorio da pođem s njim. Slijedio sam ga, želeći da vidim zmiju, o kojoj je stalno pričao. Usput je stalno ponavljao: “Sad će. Samo što nije. Vidjećeš.“ Na kraju smo stigli skoro na vrh planine. I kad smo sjeli da odmorimo, ožednjeli, cijedeći grudvu snijega, pokraj omanjeg izvora, ugledao je kamen na kome bijaše urezano, arapsko slovo mim. Grudva snijega mu se skotrlja niz čakšire, a oči mu ostadoše prlijepljene za kamen. Vrisak se razleže planinom, baš kao onoga ljeta kada je ispod javora kosom prepolovio zmiju. Preblijedio u licu, sav zguren, ćutao je. U ogledalu vode vidio je dugu sijedu bradu svoga oca, i lice, i glavu.

Umjesto zmije, pokazao mi je natpis na arapskom. “Ovdje je pokopan moj otac Mimo“. rekao je. Čovjek koji je čitavog života čekao zmiju, sada leži tu, ispod kamena, blizu nas. I doista prvo slovo, arapsdko mim, uklesano u kamenu ličilo je na zmiju visoko podignute glave.

Dugo sam stajao kraj kamena sa kojeg je šuštala uklesana, kamena zmija. Iznenada sam primjetio na planini da sam sam. Sasvim sam. Na vrhu planine. Okrenuh se. Nikoga nije bilo. Zurio sam na slovo-zmiju moga djede. I moj otac je nestao. Nikada se više nije pojavio.

Albanci, čobani, koji ljeti napasaju stada ispod Pogleda, ispričali su mi priču o starcu i zmiji. “Osvanuo je tu, – rekli su, – sa lulom i puškom, sam na planini. Kad su ga našli bio je mrtav, sa zmijom oko vrata, uzdignute glave. “Tu smo ga i pokopali. Ime mu nismo znali. Uklesali smo zmiju u kamenu, baš onako kako je stajala mrtva okačena o njegovom vratu.“ reče jedan od njih, suvuljavog, blijedog lica, izbrazdanog od vjetra. Malo stade, pogleda me i dodade:

– Svi smo mi negdje, sinko. Na planini. U polju. Na stijeni. A ne znamo da sreća je tu gdje jesmo. I gdje god da jesmo, uvijek mislimo da sreća je s druge strane planine. I stalno je opkoljavamo. Živi. domovima. Mrtvi, grobovima. A sreća je tu. Na kućnom pragu, sa kog nas pijetao budi jutarnjim kukurijekom i pas lavežom.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime